Serijom krokodila često započinjem satove krajem tjedna i ujutro. Krajem tjedna vjerojatnije je da su ljudi pomalo umorni i da će im goditi aktivacija tijela postupnija od pozdrava Suncu. Po sličnoj će logici jutarnji sati povremenim vježbačima predstavljati izazov u smislu mobilnosti. Kralježnica, odnosno preciznije, kralješci, diskovi i mišići odlično reagiraju na progresivni niz uvrtanja na podu. Serija krokodila pogodna je također za kraj vježbanja, kada je kralježnica već prošla sve glavne smjerove.
Kralježnica se može savijati u stranu, pretkloniti naprijed, izviti unazad te uvrtati oko svoje osi. Dok prve tri kategorije pokreta uglavnom pronalazimo u svakodnevnim radnjama, torzija je puno rjeđa. Usporedimo spektar pokreta tijela u predcivilizacijskim uvjetima kad je u potrazi za hranom valjalo prevaliti 30-40 kilometara neraščišćenog terena i kakvoću te količinu pokreta jednog tijela satima nepomičnog u autu, uredskoj stolici i u naslonjaču pred telkom. Najveću razliku primjećujemo u torziji. Davni nam se predak provlačio kroz grmlje i šikaru, verao uz stijene i drveće. Te akcije zahtijevaju snažan i mobilan trup, ramena pokretna u odnosu na kukove. U tipičnoj sjedilačkoj pozi trup se imobilizira, ramena se fiksiraju iznad kukova. Torzija koja zahtijeva kombinaciju snage i fleksibilnosti svaki dan je neprimjetno, ali sigurno manja. Zove li nas netko sa strane, okrećemo glavu, možda i rameni pojas, eksploatirajući mobilnija mjesta u kralježnici dok donja leđa ostaju relativno nepomična.
Većina ljudi koje bole leđa pada na jednostavnom testu torzije: dok leže na leđima i drže ramena uz pod nemaju gotovo nikakav otklon savijenih koljena u stranu. Jedno se rame istog časa diže od poda i tako signalizira da je unutarnji pokret nedovoljan.
Učinak torzije nije ograničen samo na kralježnicu. Masaža probavnih organa, jetre, bubrega, razvlaćenje plućnih krila, poboljšanje cirkulacije krvi, drenaža limfe samo su najočigledniji učinci ove grupe položaja. Prije nekoliko godina prisustvovao sam radionici jednog himalajskog jogija koji je svoju lijepu dob pripisivao prvenstveno seriji krokodila. Navodno je brojao preko 100. Koliko točno nismo doznali, obrecnuo se na znatiželjnika neka ga pita praktičnije pitanje.
“Seriju krokodila radim po potrebi u 3 situacije. Kao prvu vježbu nakon buđenja, kao osnovnu vježbu prije treninga i kao zagrijavanje prije proba i predstave. Krokodil me riješi boli u leđima i pospanosti. Tijelo postane toplije, budnije i bolje osjećam protok energije.“
Rade Radolović
Još nekoliko riječi o konceptu serije. Razumijete li ga, znat ćete prilagoditi seriju, izbjeći povredu i pronaći najbolju inačicu.
Serija počinje malim torzijama donjih leđa, napreduje prema gornjima. Kralježnica prolazi kroz cijeli spektar uvrtanja, od minimalnih do najvećih mogućih. Možda čujete namještanje kralježaka, ljudima je to često efektno i žele “ispucati” kralješke, no sigurnije je usredotočiti se na pokret i dah nego na efekte. Ideja “još samo centimetar i krcnut će” nije u duhu joge.
Serija razvija ili održava pokretljivost kralježnice. Mobilna će kralježnica zadržati opseg zahvaljujući pokretima serije, dok će kruta postati mobilnija. Krivo bi bilo očekivati da već dobro pokretna kralježnica postane maksimalno pokretljiva. Takav pristup žrtvuje stabilnost leđa i može dovesti do povrede.
Serija je uravnotežena, razvija i snagu. U kasnijim varijantama vježbe mišići trupa odgovaraju na vrlo konkretan izazov vraćanja nogu iz bočnog otklona. Također, između svake jače torzije vježbamo tzv. bebu krokodila koja učvršćuje abdominalni zid i u seriji je da kralježnica ne postane previše pokretljiva, odnosno nestabilna. Vježba je to u kojoj imitiramo malog krokodila koji se pokušava s leđa okrenuti na trbuh mahnito vrteći svim nogama. O uspjehu mu ovisi život, tako da nas u naprednijim varijantama ove vježbe čekaju intenzivne aktivacije.
Serija je prilagodljiva: potpuno dinamična ili s pauzama. Fokus je na unutrašnje pokrete i osjete, bez inzistiranja na vanjskoj formi kao što je npr. diranje poda koljenom bez obzira na otklon ramena. Unutrašnji se pokret događa samo kada ravninu ramena fiksiramo uz pod, a mobiliziramo ravninu zdjelice.
U sljedećem ću postu prikazati glavne pokrete serije. Prema nekim izvorima, varijacija je dvjestostinjak. Vjerujem da je dovoljno 7-8 glavnih i da se zapravo svaki mali otklon zgloba broji kao varijacija.