Ovaj tekst izvanredno opisuje preobrazbu unutar svjesnosti kroz svjesno vježbanje joge. Upijte svaku rečenicu. Prepoznajte trenutke iz svoje vježbe. Vraćajte mu se svako toliko, odličan je etalon za dubinsku praksu.
Prepoznate li autora, molim javite mi, izgubio sam izvornik.
Kad se iz bilo kojih pobuda bavimo jogom, u biti istražujemo narav iskustva. Istražujemo ga u okvirima tijela i kroz tjelesnu aktivnost. Nije riječ o intelektualnu traganju: ako se istinski bavimo jogom, u nj ćemo se nužno upustiti sami od sebe.
Jogijske položaje zauzimamo da bismo doveli tijelo u stanje ugodne postojanosti. Tu postojanost ugrožava tjelesna napetost, koju pak vježbom nastojimo pobiti. U jogijskoj vježbi nužno se, neizbježno i izravno usredotočujemo na osjećaj napetosti i krutosti u tijelu. Tijelo postaje zorno svjesno svojih tromih i radnih predjela. U predjelima tromosti očituje se njegova konkretnost, a ta konkretnost pretvara tijelo u stalan predmet opažanja. Uglavnom ćemo tijelo prije doživjeti kao pogonsko sredstvo nego kao konkretan predmet. Funkcioniramo kroza nj pa ga jednostavno doživljavamo kao sastavni dio vlastita djelovanja: prije je ukupnost radnji nego predmet. Zbog toga smo nedovoljno svjesni njegove predmetnosti.
Doživljaj se mijenja čim tijelo zauzme jogijski položaj. Ugodna postojanost traži da se usredotočimo na sav rad kojim tijelo zauzima i zadržava položaj. Doživljaj konkretnosti u radnim dijelovima tijela osvješćuje njegovu konkretnost i predmetnost. Svakom radnjom otkrivamo nove vidove konkretnosti tijela. Doživljavamo odjelitost pojedinih dijelova tijela: riječ je o spoznaji djelatne odjelitosti.
Kako se jogijski položaj ustaljuje, a pozornost dublje ponutruje, odnos između tih djelatnih dijelova tijela se mijenja. Spoznajemo da rad jednog dijela tijela osjećamo i drugdje, a do tog ćemo zaključka prije doći djelovanjem nego analizom. U plućima osjećamo kako nam rade šake. U lubanji osjećamo rad zdjelične pregrade. Ako nam stopala nađu čvrsto uporište, popušta napetost u licu. Ovdje je riječ o spoznaji radne povezanosti.
Spoznaja međusobne povezanosti različitih dijelova uskoro će se produbiti i potanje izoštriti. Postajemo svjesniji veza između različitih dijelova tijela i otkrivamo da je svaki dio tijela u svome djelovanju povezan sa svim ostalima. To je pak spoznaja temeljne uzajamne povezanosti.
Opuštanje tijela omogućava dublju postojanost pa se odnos između dijelova tijela dodatno mijenja. Kad osvijestimo uzajamnu povezanost dijelova tijela, gubimo osjećaj da svaki dio tijela radi i djeluje za sebe. Doživljaj u jednom dijelu tijela više ne možemo razlučiti od onoga što doživljavamo drugdje. Te ćemo doživljaje iskusiti i shvatiti kao usporedne vidove jednog te istog procesa ili radnje. Dolazimo do spoznaje temeljne neodjelitosti.
Do navedenih spoznaja dolazimo osvješćivanjem rada tijela, a pozornost koju tijelo ponutruje razotkriva narav njegove predmetnosti. Rad tijela ponutruje pozornost, a to nam pak otkriva i samu narav rada. Stoga nam spomenute spoznaje ne pojašnjavaju samo narav predmetnosti, nego i narav rada.
Do uspostave ugodne postojanosti dolazimo nizom radnji koje se prvotno pokreću jedna po jedna, kao pravocrtan slijed ili vremenski tijek. No s boljim poznavanjem radnji i potrebnoga djelatnoga konteksta ponutrene pažnje stvari se mijenjaju. Sve se više radnji zbiva u isti mah, pa to vrijedi i za njihove učinke. Pojedine radnje i njihovi učinci sve se češće preklapaju. Radnja i pozornost nisu pravocrtno i vremenski susljedne, nego uzimaju maha dok neposredno i nepravocrtno osvješćujemo vlastitu aktivnost. Pojedine se radnje očituju kao neodjeljivi vidovi jedinstvene tjelesne aktivnosti.
Svaka je radnja sa svojim učincima istodobna svim ostalim radnjama i njihovim učincima. Radnje i njihovi učinci skupno djeluju kao mandala. Radnje i predmete koje obično doživljavamo zasebno i u pravocrtnu slijedu tu doživljavamo istodobno, kao jedinstveno polje ili mandalu. Mandala preobražava opažaj, a preobrazba je prije doživljajna nego radna ili stvarna. Stvarna je veza između dijelova tijela uvijek ista. U osnovi poriče odjelitost, što se očituje kroz uzajamnu povezanost – preko radne povezanosti do djelatne odjelitosti. Ista veza i postupak očituju se u osviještenome dahu u pranajami, kao i u osviještenome umu u meditaciji.
Na djelu je preobrazba unutar same svjesnosti. Prevladali smo odjelitost predmeta i radnji. Ta je odjelitost i dalje prisutna u okviru vlastitoga značenjskog polja, polja dvojnosti. No razjasnili smo u kojem se kontekstu to polje javlja: u kontekstu čiste i bezuvjetne svjesnosti. U čistoj svjesnosti nismo svjesni određenih predmeta koje sprežu pojedine radnje. Postoji samo neprekidnost bespredmetne svjesnosti u kojem je činidba samotvorna i nije vezana uza subjekte, predmete i radnje.
Tako nam se razjašnjava narav iskustva. Kad se predmeti i radnje više ne kose sa
svjesnošću, više nema ni promatrača ni doživljavatelja. Nema iskustva. Ispostavit će se da je iskustvo dualistički konstrukt nametnut polju svjesnosti u kojem nema djelovanja. Temelji se na odvajanju subjekta i objekta, sebe i drugoga unutar polja djelovanja. Riječ je o preslikavanju usko određene opažajne perspektive. Osvješćivanjem razotkrivamo koliko je ta perspektiva ograničena, a doživljavatelj nestaje u svjesnosti.
Za to nije potreban napor: štoviše, napora ne smije biti. Radnje i predmeti profiliraju se kroz usredotočivanje na njih, što zahtijeva napor. Neprestano ulažemo napor, do te mjere da ga uopće ne primjećujemo. No ipak je prisutan. Kad vježbom joge nastojimo istražiti što se zapravo događa, napor se rastače u duboko, okrepljujuće i korijensko opuštanje, koje dokida subjekt, objekt, radnju i doživljaj.
Riječ je o spoznaji praznine (šunjata). U njoj je dar joge: nametnuti se osjećaj sebe rastače u svijest-energiju (ćitišakti).
Prevela Vlatka Valentić